
Koliko ste puta čuli da se “pravi rast događa izvan zone komfora”?
No, što ako vam kažem da za mnoge ljude – upravo bol postaje zona komfora?
Zvuči paradoksalno, zar ne? Ali i neuroznanost i psihologija potvrđuju: mozak često bira poznato, čak i kada to nije dobro za nas.
Kada bol postane normalna
Naše tijelo i um programirani su da traže sigurnost.
No sigurnost ne znači uvijek dobrobit.
Kronična bol, emocionalna trauma ili dugotrajni stres mogu postati poznato stanje – ono u kojem se, na neki čudan način, osjećamo “domaće”.
Živčani sustav, posebno autonomni živčani sustav, može se ukalibrirati na stalno stanje napetosti, pa kad se situacija napokon poboljša – mozak šalje signal da nešto “nedostaje”.
Zato neki ljudi, nakon godina patnje, osjećaju nelagodu kad bol nestane.
To može objasniti zašto se pojedinci nesvjesno vraćaju u toksične odnose, odugovlače s rehabilitacijom nakon ozljede ili zašto sportaši i radoholičari osjećaju tjeskobu u trenucima odmora.
Neuroznanost boli: zašto mozak voli poznato
Mozak voli predvidljivost.
Neurotransmiteri poput dopamina i kortizola oblikuju način na koji procesuiramo bol. Kada traje dugo, mozak može razviti svojevrsnu “ovisnost” – ne zato što uživa u patnji, nego zato što je to postalo poznato.
Studije o neuroplastičnosti pokazuju da se mozak prilagođava obrascima koje ponavljamo. Ako smo godinama živjeli s boli, mozak doslovno gradi neuronske puteve koji podržavaju to stanje kao “novo normalno”.
Zato se bol – i fizička i emocionalna – može zadržavati i onda kada izvor problema više ne postoji.
Kako izaći iz začaranog kruga boli
Ako je bol postala naša zona komfora, kako iz nje izaći?
Ključ leži u rekalibraciji živčanog sustava – u učenju novog osjećaja sigurnosti.
1. Svjesnost i prepoznavanje
Prvi korak je primijetiti da smo u obrascu u kojem bol doživljavamo kao “normalno” stanje.
2. Promjena fokusa
Umjesto da se identificiramo s boli, možemo graditi nove obrasce – kroz mindfulness, terapiju pokretom, meditaciju ili vođenje dnevnika pozitivnih promjena.
3. Neuroplastične vježbe
Tehnike poput vizualizacije, P-DTR terapije ili jednostavne promjene rutine mogu pomoći mozgu da se reprogramira na stanje bez boli.
4. Kretanje i dodir
Manualne terapije, somatski pokreti, ScarWork i svjesno disanje mogu pomoći tijelu da se “prisjeti” kako je osjećati se dobro.
5. Dopamin iz zdravih izvora
Umjesto da mozak traži “udarce” kortizola kroz stres i bol, možemo ga nahraniti zdravim izvorima dopamina – kroz kreativnost, učenje, kretanje i podržavajuće odnose.
Zaključak: Rast ne mora značiti bol
Iako je bol ponekad neizbježna, važno je razlikovati konstruktivnu nelagodu (koja nas razvija) od destruktivne boli (koja nas zadržava u prošlosti).
Pravi rast ne znači nužno patnju – on znači učenje kako napustiti ono što nas ograničava, čak i kada nam se čini poznatim i “sigurnim”.
A sada zastanite na trenutak i zapitajte se:
Što ako je vaša prava zona komfora zapravo – sloboda od boli?
Za sve informacije o individualnim, te ostalim tretmanima, obratite mi se s povjerenjem preko moje kontakt stranice.
Hvala na čitanju!