Jeste li ikada primijetili da vam se u razdoblju pojačanog stresa vrat ukoči, ramena podignu prema ušima, čeljust postane napeta, a disanje pliće? Možda osjećate pritisak u prsima, nelagodu u želucu ili umor koji ne prolazi ni nakon vikenda provedenog u odmoru. I možda vam se čini da se tijelo ponaša kao da je u opasnosti čak i onda kada objektivno nema razloga za uzbunu.
To nije slučajnost, a nije ni znak da ste preosjetljivi.
Naše tijelo ne odvaja emocionalni stres od tjelesnih reakcija. Ono što doživljavamo kao brigu, strah, pritisak ili tjeskobu istodobno uključuje živčani sustav, hormone, imunološke procese, disanje, mišićnu aktivnost i način na koji mozak obrađuje signale iz tijela.
Upravo zato stres ne možemo razumjeti samo kroz misli i emocije. Da bismo razumjeli što nam se događa, potrebno je pogledati širu sliku.
Tijelo ne zna uvijek da je opasnost prošla
Kada procijenimo da smo ugroženi, bilo da je riječ o stvarnoj fizičkoj opasnosti ili o zahtjevnom razgovoru, poslovnom roku, obiteljskom problemu ili dugotrajnoj neizvjesnosti, organizam pokreće niz reakcija koje nam pomažu da se prilagodimo situaciji.
Aktivira se simpatički dio autonomnog živčanog sustava, povećava se lučenje adrenalina i noradrenalina, a aktivira se i osovina hipotalamus – hipofiza – nadbubrežne žlijezde, koja sudjeluje u regulaciji kortizola. Srce može početi brže kucati, mišići postaju spremniji za djelovanje, a disanje se mijenja.
To je normalan i koristan mehanizam. Problem nastaje kada se zahtjevi neprestano nižu, kada nemamo dovoljno vremena za oporavak ili kada naš sustav za procjenu prijetnje ostaje pojačano aktivan i nakon što neposredna opasnost prođe.
Tada se možemo naći u stanju u kojem smo stalno pomalo napeti, teško se koncentriramo, lako planemo, lošije spavamo ili osjećamo da se nikako ne možemo potpuno opustiti.
Ponekad pritom ni ne prepoznajemo koliko smo pod stresom. Naviknemo se na stisnutu čeljust, podignuta ramena i ubrzan ritam života pa napetost počinjemo doživljavati kao svoje normalno stanje.
Ali to što smo se na napetost naviknuli ne znači da nam ona više ne predstavlja opterećenje.
Što nam o stresu govori PNEI perspektiva?
PNEI je kratica za psihoneuroendokrinoimunologiju, interdisciplinarno područje koje proučava međusobnu povezanost psiholoških procesa, živčanog sustava, endokrinog odnosno hormonskog sustava i imunološkog sustava.
Jednostavnije rečeno, PNEI nas podsjeća da čovjek nije skup odvojenih sustava koji svaki rade za sebe. Način na koji doživljavamo neku situaciju može utjecati na fiziološke procese u tijelu, dok tjelesno stanje istodobno može utjecati na naše raspoloženje, koncentraciju i osjećaj sigurnosti.
Zamislite osobu koja već mjesecima živi pod pritiskom, spava premalo, preskače obroke, nema vremena za kretanje i stalno razmišlja o sljedećoj obvezi. U početku će možda primjećivati samo umor i razdražljivost. S vremenom se mogu pojaviti i glavobolje, probavne smetnje, napetost mišića ili pojačana osjetljivost na bol.
Takve tegobe mogu biti povezane sa stresom, ali ne treba automatski pretpostaviti da je stres njihov jedini uzrok. Važno je sagledati cjelokupno zdravstveno stanje i, kada je potrebno, isključiti druge moguće uzroke.
PNEI perspektiva nije tvrdnja da su sve bolesti posljedica stresa, nego način razumijevanja kako se psihološki i fiziološki procesi međusobno isprepliću.
Zašto se tjeskoba osjeća u tijelu?
Anksioznost često povezujemo s mislima koje ne možemo zaustaviti, brigom o budućnosti ili osjećajem da će se nešto loše dogoditi. Međutim, njezina manifestacija nije samo mentalna.
Netko će osjetiti ubrzano lupanje srca, netko pritisak u prsima, drugi knedlu u grlu, nelagodu u trbuhu, drhtanje ili osjećaj da ne može dovoljno duboko udahnuti. Kod nekih ljudi izražena je mišićna napetost, dok drugi primjećuju nemir, vrtoglavicu ili poteškoće sa spavanjem.
Zašto se to događa?
Zato što mozak i tijelo neprestano razmjenjuju informacije. Mozak procjenjuje signale iz okoline i unutrašnjosti tijela, a tjelesne senzacije zauzvrat utječu na to kako se osjećamo i kako tumačimo situaciju.
Ako smo već tjeskobni, ubrzan rad srca možemo protumačiti kao znak da nešto nije u redu. Ta procjena može dodatno pojačati strah, koji zatim pojačava tjelesnu reakciju. Tako nastaje krug u kojem se osjećaj prijetnje i tjelesni simptomi međusobno hrane.
To ne znači da su simptomi umišljeni. Oni su stvarni, a autonomni živčani sustav doista sudjeluje u njihovom nastanku i održavanju.
Istodobno, važno je ne pripisivati svaki simptom tjeskobi. Nova ili jaka bol u prsima, otežano disanje, nesvjestica ili drugi zabrinjavajući simptomi zahtijevaju odgovarajuću medicinsku procjenu.
Kada stres postane vidljiv u mišićima, držanju i disanju
Jeste li primijetili da tijekom napetog razgovora nesvjesno zadržavate dah? Ili da se nakon dugog radnog dana osjećate kao da nosite nevidljiv teret na ramenima?
Kada smo pod stresom, može se promijeniti način na koji dišemo, koliko aktiviramo pojedine mišiće i kako držimo tijelo. Neki ljudi podižu ramena pri udahu, drugi stišću zube, a treći gotovo neprimjetno učvršćuju trbuh ili ograničavaju pokrete prsnog koša.
Ako se takvi obrasci ponavljaju, mogu pridonijeti osjećaju ukočenosti, umora i nelagode. Ako istodobno manje spavamo, manje se krećemo ili dugo ostajemo u istom položaju, mogućnost oporavka dodatno se smanjuje.
Međutim, nije riječ o jednostavnoj jednadžbi u kojoj stres automatski uzrokuje određenu bol. Bol je složen doživljaj na koji utječu stanje tkiva, živčana obrada, prethodna iskustva, san, kretanje, emocionalno stanje i brojni drugi čimbenici.
Zato je korisnije pitati se: što sve trenutačno utječe na moje tijelo i što mu može pomoći da se ponovno osjeća sigurnije i funkcionalnije?
Ne moramo čekati da se potpuno iscrpimo da bismo počeli s oporavkom
Kada govorimo o upravljanju stresom, često čujemo savjet da se trebamo opustiti, usporiti ili više brinuti o sebi. Iako su namjere dobre, takvi savjeti ne znače mnogo ako ne znamo što konkretno učiniti u trenutku kada smo napeti.
Za početak ne trebamo promijeniti cijeli život. Ponekad je korisnije uvesti nekoliko malih, ponovljivih postupaka koji tijelu pružaju priliku da izađe iz stalnog stanja pripravnosti.
1. Promijenite ritam disanja, bez forsiranja.
Sjednite udobno i nekoliko trenutaka primjećujte kako dišete. Zatim pokušajte udah učiniti tihim i nenapornim, a izdah malo sporijim i duljim, ako vam to odgovara. Ponovite nekoliko puta, bez zadržavanja daha i bez pokušaja da udahnete što više zraka. Ako osjetite vrtoglavicu ili nelagodu, vratite se prirodnom disanju.
2. Vratite tijelu mogućnost kretanja.
Nekoliko minuta hodanja, lagani pokreti ramenima, nježna rotacija prsnog koša ili promjena položaja mogu pomoći da prekinete dugotrajnu statičnost. Cilj nije izvesti savršenu vježbu, nego ponovno uspostaviti kontakt s tijelom i omogućiti mu raznolikije kretanje.
3. Primijetite gdje držite nepotrebnu napetost.
Provjerite jesu li vam zubi stisnuti, ramena podignuta ili trbuh neprestano zategnut. Ne morate sve odjednom opustiti. Dovoljno je primijetiti što radite i dopustiti si malo manje napora.
4. Zaštitite vrijeme za oporavak.
San, redoviti obroci, primjerena tjelesna aktivnost, odmor i podržavajući odnosi nisu luksuzni dodaci zdravlju. Oni su dio uvjeta koji organizmu pomažu nositi se sa svakodnevnim opterećenjima. Ako su tjeskoba, nesanica ili tjelesne tegobe dugotrajne i ometaju svakodnevni život, vrijedi potražiti pomoć zdravstvenog stručnjaka ili stručnjaka za mentalno zdravlje.
Ove tehnike nisu zamjena za liječenje kada je ono potrebno, ali mogu biti koristan početak u svakodnevnom upravljanju stresom.
Tijelo nije vaš neprijatelj. Ono vam daje informacije.
Kada nas nešto boli, kada smo napeti ili kada nas tjeskoba preplavi, prirodno je da želimo što prije ukloniti neugodan osjećaj. Ponekad se toliko usredotočimo na simptom da zaboravimo pogledati širu sliku: kako živimo, koliko se oporavljamo, kako dišemo, krećemo li se dovoljno i kakvo opterećenje već dugo nosimo.
Tijelo nam ne šalje uvijek jednostavne poruke, a simptomi ne znače nužno da radimo nešto pogrešno. Ipak, mogu biti prilika da zastanemo i provjerimo što nam je potrebno.
Razumijevanje stresa kroz PNEI perspektivu pomaže nam da povežemo ono što osjećamo s onim što se događa u tijelu, bez pojednostavljivanja i bez traženja jednog krivca za sve tegobe.
Jer oporavak nije samo odluka da ćemo manje brinuti. On uključuje stvaranje uvjeta u kojima se možemo kvalitetnije odmarati, kretati, disati, regulirati opterećenje i, kada nam je potrebno, dobiti odgovarajuću stručnu podršku.
A kada počnemo slušati tijelo prije nego što nas prisili da stanemo, možda prvi put prestanemo doživljavati brigu o sebi kao još jednu obvezu i počnemo je doživljavati kao dio zdravlja.
U sljedećem blogu: Fascija pod stresom- može li se emocionalna napetost osjetiti u vezivnom tkivu? Istražit ćemo što znamo o povezanosti fascije, živčanog sustava, stresa i boli, a gdje znanstveni dokazi još nisu dovoljni za čvrste zaključke.
Za sve informacije o balansiranju hormona i stresa, te individualnim i ostalim tretmanima, obratite mi se s povjerenjem preko moje kontakt stranice.
Hvala na čitanju!